Defanzivna vožnja – Najsigurnija vožnja!

Gotovo da ne postoji vozač koji nije čuo za pojam defanzivne vožnje, ali ih je relativno malo koji bi mogli precizno odrediti o čemu se, zapravo radi i malo koji zna da se upravo usvajanjem defanzivnog stila vožnje može u velikoj mjeri doprinijeti povećanju sigurnosti na cestama.

Defenzivnu vožnju možemo opisati kao način ponašanja koji nam omogućuje da u cestovnom saobraćaju preživimo, da ostanemo neozlijeđeni, da ne oštetimo svoje vozilo ali, istovremeno, da svojim ponašanjem čuvamo živote, zdravlje i imovinu drugih učesnika u saobraćaju. Ukratko radi se o najefikasnijem ponašanju u saobraćaju čiji je glavni motiv držanje na odstojanju od opasnosti.

Suština i umjetnost defanzivne vožnje definisana je sposobnošću prilagođavanja i procjene trenutne situacije uslovljene i ponašanjem drugih učesnika u saobraćaju.

Tokom vožnje vozač mora biti svjestan svoga stanja (umor, bolest, alkoholisanost), svjestan svojih sposobnosti, znanja ili vještina kojim
raspolaže, te svjestan mogućnosti i tehničke ispravnosti svoga vozila sa kojim učestvuje u saobraćaju, uz stalnu potrebu održavanje rezervi sigurnosti u svakoj situaciji.

Mladi vozači

Poznato je da su mlađi i neiskusni vozači skloni rizičnom ponašanju te namjernom ili nesvjesnom kršenju propisa. Kada se još uzmu u obzir njihovo vozačko znanje i vještine, te sposobnost procjene opasnosti i ispravnog reagovanja na istu, rizik od nastanka saobraćajne nezgode je još veći. Upravo je edukacija, i to ona ciljana – usvajanje defanzivnog stila vožnje, usmjerena prema kandidatima za vozače motornih vozila jedno je od najsnažnijih raspoloživih sredstava u borbi za smanjenje broja saobraćajnih nezgoda.

Suština defanzivne vožnje se može uočiti iz samog naziva „defanziva“, koji potiče od latinske riječi „defaksus“, što znači „odbrambeni“, „zaštitni“. Na prvi „pogled“ radi se o nerazumljivom, teškom izrazu, koji doista zvuči vojnički. No, defenzivnu vožnju, karakteriše njena suprotnost odnosno vožnja koja nije ofanzivna, nije napadačka i nije agresivna. Ona je odbrambena iz razloga što se takvim načinom vožnje brani od opasnosti i izlaganja riziku.

Zašto defanzivna vožnja?


Defanzivna vožnja je takav način upravljanja vozilom koji nam pomaže da izbjegnemo kolizije, sudare ili bilo koji drugi vid incidenta, bez obzira na situaciju, uslove vožnje ili akciju drugih učesnika u saobraćaju. Takva vožnja podrazumijeva proaktivno djelovanje, a potom i pravovremenu reakciju na opasnost ukoliko ista nastane, takva vožnja spašava vrijeme, novac, a što je navažnije, ljudske živote. Saobraćajne nezgode se rijetko događaju kao posljedica jednog elementa, odnosno uzroka. One su najčešće isprepletene kombinacijom i dejstvom subjektivnih i objektivnih elemenata.

Ovi elementi ne djeluju izolovano, već predstavljaju strukturalnu cjelinu, u okviru koje se međusobno razlikuju po snazi svog uticaja, tako da je teško izmjeriti koliko koji element djeluje u toj interakciji. Međutim, ukoliko se kompleksno posmatra problem sigurnosti saobraćaja, dolazi se do zaključka da je čovjek upravo onaj najbitniji faktor koji svojim stavovima, ponašanjem, načinom razmišljanja, sposobnostima te vozačkim
umijećem i tehnikom utiče na širinu i dubinu problema sigurnosti saobraćaja, osnosno mogućnosti nastanka saobraćajne nezgode.

Analize saobraćajnih nezgoda koje se događaju na cestama pokazuju da je najučestaliji tip teške nezgode – neovisno o vozačkom iskustvu – slijetanje sa ceste. Najviše takvih nezgoda izazivaju najmanje iskusni vozači. U najvećem broju slučajeva slijetanja s ceste događaju se u cestovnim zavojima – krivinama.

Važno je također napomenuti da slijetanje sa ceste događaju se više noću nego danju. Noć u punoj mjeri zahvata razdoblje lošijeg funkcionisanja čovjekova organizma, nego dan. Praktično to znači da je i vjerovatnost pogrešnog ponašanja noću povećana, a posebno ako je praćena kumuliranim umorom.

Zašto su slijetanja vozila s ceste najčešći tip teške saobraćajne nezgode, a
posebno kod mladih vozača?”


Osnovni vid neiskustva mladog vozača jest neiskustvo u upravljanju brzinama a na to kada dodamo još zavoj, samo po sebi delikatno mjesto, jer za razliku od ravnog dijela ceste ovo mjesto zahtijeva dodatna prilagođavanja brzine, što je zavoj „složeniji“, tj. manje je jasan iz veće udaljenosti prilaza to je većaopasnost za učesnike u saobraćaju, a kako smo već naveli posebno kod mlađih osoba.

U slučaju mladih vozača vjerovatno bi još jednu objašnjavajuću okolnost trebalo imati u vidu, a nju bi se moglo uslovno nazvati „društveni pritisak“ koji ima uticaj na izbor brzine kretanja.

Naime, u noćnim uslovima mladi vozači obično u vozilu češće imaju društvo, koje neposrednoili posredno zbog želje za pokazivanjem
vozača, rezultiraju višom brzinom kretanja.

Opasnost od drugih učesnika u saobraćaju

Kako bi “preživjeli” na cesti moramo biti spremni I predvidjeti ponašanja drugih učesnika u saobraćaju, naročito ona pogrešna, te za njih imati pripremne izbjegavajuće manevre i po potrebi neutralizirati njihove greške, što je vremena za poduzimanje izbjegavajuće akcije ostalo manje, to je saobraćajna situacija opasnija, a samim tim mogućnost izbjegavanja saobraćajne nezgode manja.

Kod defanzivne vožnje ne smijemo zaboraviti ni održavanje uzdužnog razmaka. Minimalno je potreban onaj razmak koji omogućava da se u slučaju iznenadne potrebe za zaustavljanjem i kočenjem vozila, vozilo može sigurno zaustaviti. Pri vožnji u slijedu na saobraćajnici u naselju, minimalni vremenski razmak slijeđenja treba biti jedna sekunda, a pri vožnji u slijedu na saobraćajnici izvan naseljenog mjesta, minimalni vremenski razmak slijeđenja treba biti dvije sekunde.

Zašto ova razlika?, jedna, odnosno dvije sekunde? Jednostavno zato što je pri vožnji na otvorenoj cesti pažnja vozača redovno „raspršenija“ na
širu okolinu, pa za zahvaćanje relevantnih informacija treba duže vrijeme usmjeravanja pažnje, odnosno pogleda.


U nekim zemljama vozačima se sugeriše, ili od njih izričito zahtijeva, održavanje razmaka od „dvije sekunde“; (u Engleskoj), odnosno održavanja razmaka koje odgovara „polovini brzine“; (u Njemačkoj). U ovom drugom slučaju vozači bi uvijek trebali znati kojom se brzinom kreću, te u skladu sa tim održavati uzdužni razmak na toj udaljenosti u metrima, a to praktično odgovara pravilu dvije sekunde.

Leave a Reply

Your email address will not be published.